Pogled nam je toliko zamagljen mentalnim i emocionalnim smećem i otpadom sebstva da je ono što zovemo golom stvarnošću tek blagi prosjaj koji se nazire iza čvrsto zatvorenih kapaka; prodire tek dovoljno svjetlosti da osvijetli unutarnji krajobraz sna. Upravo zahvaljujući uvjerenju da su nam oči otvorene naša je duhovna potraga od početka osuđena na propast, što je i razlog zašto toliki ljudi misle da su dobrano na putu ili već gotovi, a da zapravo nikad nisu ni krenuli. Bez obzira na to koliko je naša posvećenost nepokolebljiva, a odlučnost čvrsta, bez obzira na to koliko smo skupili znanja i stekli mudrosti, bez obzira na to kakve smo sve teškoće pretrpjeli i što smo sve žrtvovali, bez obzira na to kojih smo se spisa pridržavali i koja smo božanstva umoljavali, sve je ovo samo očajnički manevar odvraćanja samog sebe od jedine stvari koja bi mogla nešto promijeniti: preuzimanja vlastite odgovornosti, razmišljanja svojom glavom. Premašili smo cilj već na prvom koraku svog puta i svakim novim korakom još se više udaljavamo od njega.
U potrazi za istinom, Bogom, smislom, nad-sviješću, božanskim sjedinjenjem, blaženstvom, spasenjem ili kojim već duhovnim ćoravim poslom, nikad ne stavimo pod povećalo samo sebstvo. Naprosto prihvatimo da smo ono što mislimo da jesmo i da je stvarnost ono za što je smatramo i krenemo od toga. Prihvaćamo te stvari kao sigurne i dokazane činjenice i polazimo od njih. Tako napravimo glavnu pogrešku iz koje proizlaze sve ostale i koja će zauvijek ostati neotkrivena i neispravljena. Sve svoje sposobnosti razlučivanja, razlikovanja i inteligencije odvratimo od sebstva i usmjerimo prema van, umjesto prema unutra. U terminima Matriksa, filmske verzije Platonove alegorije špilje, kakav je razvoj uopće moguć ako nikad ne otkrijemo da živimo u staklenom lijesu, a „stvarnost“ nam se ubrizgava kroz cjevčicu?
– Jed McKenna, “Duhovan rat”