Izvadak iz knjige “Duhovan rat”

Lisa sjedi u tišini i pijucka svoje vino. Treba je pogurati i želi biti pogurana i zato je gurnem.

„Zašto uvijek nosiš planer sa sobom?“

Ispije malo više vina, kao da joj za odgovor treba navala odlučnosti, a zatim otvara svoj kožnato uvezani planer na stranicu pri kraju i stavlja ga ispred mene. Radi se o slici iz časopisa, crno bijeloj, zrnatoj, laminiranoj i s rupicom, dobro skrivenoj između kalendara i stranica s kontaktima. Na slici je tijelo koje 11. rujna 2001. pada sa Svjetskog trgovačkog centra, a po obliku kose i odjeći vidiš da se radi o ženskoj osobi. Lice se jedva razabire i konture moraš sam zamisliti.

Pogledam Lisu i vidim da je snažno opčinjena slikom. Vadi je iz planera i drži u rukama, prelazi prstima preko nje. Progovara vrlo tihim glasom.

„Bio je utorak,“ započinje drhtavim šaptom. „Ustala je kao i već tisuću puta dosad, istuširala se, probudila djecu i spremila supruga za posao. Primijetila je da je prekrasan rujanski dan i podijelila to sa svojom obitelji pokušavajući učiniti jednoličnu svakodnevicu malko ljepšom, učiniti taj dan posebnijim, no bio je samo još jedan utorak. Do pola sedam cijela je kuća bila budna i svi su mrzovoljno odrađivali svoju jutarnju rutinu. Kad ih je sve spremila počela se odijevati, šminkati i urediti frizuru, stojeći ispred ogledala u donjem rublju, razmišljajući o poslu, o predstojećem danu, obiteljskom rasporedu i predstojecim događanjima, o borama na svom licu, višku kilograma, računima, zdravlju svojih roditelja, baš kao i svakog jutra.“

Oči joj sad svjetlucaju od suza. Položila je prste na dno fotografije.

„Kad sam prvi put vidjela ovu sliku, sliku ove žene nekoliko sekundi prije njezine smrti, nisam je mogla prestati gledati. Obuzela me, kao da sam bila u transu, i cijela njezina priča, cijeli njezin život kako sam ga zamišljala — kuća na Staten Islandu, vožnja trajektom na posao svakog jutra — sve me to preplavilo. Zalijepila sam jednu ovakvu sliku na ogledalo u kupaonici i gledala je svakog jutra obavljajući svoje jutarnje rituale, razmišljajući kako je započela svoj dan isto kao i ja sad, samo još jedan dan: pranje zubi i čišćenje koncem, briga oko sitnica, razmišljanje o raznim detaljima i problemima.“

Zastane i otpija vino. Ne govorim ništa.

„Ta prva slika se uništila. Dennisu se nije sviđala, rekao je da je morbidna. Nije je želio gledati svakog jutra. Ionako nisam željela da je itko drugi gleda. Nabavila sam ovu, zaštitila je i stavila u planer gdje je samo ja mogu vidjeti. Sjedila sam s njom vozeći se vlakom ujutro. Razgovaram s njom, rekla bih, i ona razgovara sa mnom. Tako se ovo dogodilo. Započelo je s tim osjećajem da je život koji živim potpuno pogrešan. Opirala sam se toj misli, pokušavala je odagnati, no nije odlazila, ostala bi u pozadini, uvijek negdje u blizini; u uredu, u autu, na večernjim zabavama, pri kupovini, u klubu, na sastancima, uvijek bi bila tu. Zatim, tvoje knjige,“ nasmije se i pogleda me, „samo su upalile svjetla i sve razotkrile, otvorile rane i naboj je narastao do točke pucanja. Knjige su imale veze s tim, no to je polako naviralo tijekom tri godine otkako je počela razgovarati sa mnom.“

„Žena na slici razgovara s tobom?“ Dugo vremena sjedimo u tišini.

„Bila sam nitko. To je ono što mi govori. Bila sam ovakva za svog šefa, onakva za kolege; jedna osoba za svoje roditelje, druga za svoju djecu. Jedna osoba preko telefona, druga za prodavače u trgovini. Odijevala sam se za druge ljude, govorila i ponašala se na određeni način za druge, trošila minute, sate i dane svog života za druge, i nikad nije ostalo ništa za mene. Čitala sam knjige i časopise da mi pomognu biti svi ti različiti ljudi, trošila ono malo vremena što sam si mogla priuštiti na kupovinu i teretanu da ostanem vitka i dobro odjevena, vječno se trudeći biti ti ljudi koji sam morala biti.“

Govori šaptom i drži sliku s obje ruke.

„Radila sam deset sati dnevno i dva sata putovala na posao i s posla. Kuhala, pospremala, kupovala, plaćala račune i bila sretna ako bih noću odspavala pet sati. Govorila sam si da sve to radim zbog djece, no uvijek sam znala da je to laž. Svojoj djeci smo mogli pružiti mnogo bolje od toga. Samo smo štancali još verzija sebe jer smo jedino to znali. Postali smo poput svojih roditelja jer nismo znali kako biti netko drugi. O tome razmišljam dok padam, o tome kako je teško biti tužan jer ne znam tko umire. Kakve veze ima što me više nema ako nikad nisam ni bila ovdje? Samo me nekoliko sekundi dijeli od završetka života koji nikad nije bio zaista moj. Bila sam svi ti ljudi, no nikad nisam bila ja; prekrasno je rujansko jutro i moj je život gotov, a ja ne znam tko da budem.“

Uzima stanku da se osvježi. Unatoč njezinoj boli, mogu samo biti sretan zbog nje. Ono što umire u njoj jest ono što i treba umrijeti. To što većina ljudi zove život zapravo je samo produljenje faze kukuljice zbog straha, poput leptira koji se previše boji izaći iz čahure. Faza leptira zove se imago: zrelost. To je ono što bismo trebali biti, imago. Kad bismo živjeli u društvu imaga bili bismo dobro pripremljeni za svoju preobrazbu, odvila bi se u pravo vrijeme i tekla neizmjerno lakše. Ne bi bila lagana, ali ne bi bila ni kataklizmička. No ne živimo u takvom društvu i kad se taj prijelaz dogodi, ako se dogodi, vjerojatnije će ličiti na prevrat katastrofalnih razmjera nego na obred sazrijevanja.

Pa ipak, drago mi je zbog nje. Kad posjetiš pacijenta u komi ne kažeš mu da izgleda baš smireno i bolje mu je provesti život u komi samo zato što bi buđenje iz nje moglo biti neugodno.

Lisa si toči još jednu čašu vina i sjeda na svoje mjesto.

„Sve je počelo s tom fotografijom,“ reče, „ali tko zna? Nije to bio neki veliki događaj, više je bilo poput sitnog uboda, samo malog trzaja, no odmah znaš da će biti fatalan. Kao da ti je otrov ubrizgan u krvotok, a ne postoji protuotrov i nema nade. Mislim da sam od samog početka znala što to zaista znači, što će se morati dogoditi. Borila sam se protiv toga tri godine, pokušavala to odgurati od sebe i zatrpati svim tričarijama života, posla, obitelji, doma. No cijelo vrijeme to je i dalje raslo u meni, poput raka. Što je to bilo, zapravo? Misao? Shvaćanje? Mali uvid? Zaista ne znam, ali definitivno nije bilo povratka. Znala sam da je svo moje poricanje samo privremeno rješenje. Znala sam da zureći svakog dana u tu sliku koračam u vlastitu propast, no nisam si mogla pomoći. Osjećala bih se kao izdajica da je nisam gledala. Bilo je to bolno razdoblje. Osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu,kao izvanzemaljac prerušen u čovjeka. Imala sam tu tajnu koja je rasla u meni, a kako je postajala sve veća, tako je ona druga ja, majka, supruga, odvjetnica i sve ostalo, postajala sve manja i manja. Gledala sam s pomoću istih očiju, no iza njih stajao je prevarant, varalica koja se pokušava uhvatiti za svijet koji više nije bio moj. Od prvog poglavlja tvoje prve knjige znala sam da je došlo vrijeme — što god mi se događa, uskoro će se roditi nakon tri neugodne godine gestacije. Znala sam da će ta stvar koja je rasla u meni izbiti van i sve uništiti.“

„I sad si ovdje, sjediš i razgovaraš sa mnom,“ nasmiješim se. „Kakva sreća, zar ne?“

„Pretpostavljam da ne bismo ovdje sjedili i razgovarali da sam normalna, onakva kakva sam bila, da nisam prokleto pukla. Mislim, nije da smo, znaš… ma, ne znam. Zaboravi.“

„O čemu bismo razgovarali da ne pucaš?“ upitam. „O tvojoj mirovinskoj štednji? Rasprodaji cipela? Ratu protiv terorizma?“

„Vjerojatno ne. Zaboravi.“

„Dakle, pitaš me bismo li mogli voditi ovaj razgovor da ne goriš i da ti život nije u plamenu i odgovor je ne. Ne možemo se dovikivati preko ponora. No s obzirom na to da jesi u ovoj krizi i ovdje si, a smrt sjedi pored tebe, možemo razgovarati.“

„Moja smrt?“ upita tiho.

Nasmijem se, no blago.

„Naravno,“ odgovorim. „Što misliš tko je na toj slici? Što misliš s kim si razgovarala u kupaonici i vozeći se vlakom? Što misliš tko te pokušava izbiti iz kome?“

Jed McKenna, Duhovan rat

 

Image made @midjourney

 

Podijeli:

DAVE TARNOWSKI

DAVE TARNOWSKI Razočaravajuće afirmacije: Prestanite slijediti svoje snove!

Božić (Neville Goddard)

(Odlomak iz knjige “Neka vam bude prema vašoj vjeri”) Eto, djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu se ime Emanuel — što

Kontaktirajte nas