Dragi zamišljeni čitatelju,
Nedavni e-mail jednog pomoćnika završio je s ovom porukom: „P.S. Dobivaš puno pitanja o trenutačnim događajima u svijetu.“
Moj odgovor je da su, što se tiče buđenja u snu i buđenja iz sna, trenutačna događanja posve nebitna, i najvažnije je da se za njih ne zakačiš. Buđenje je stvar fokusa. Ako se srozaš u trivijalnosti i drame – a svaka drama je trivijalna – rasplinut ćeš se i tvoje putovanje će se zaustaviti.
Održavajući um stabilnim uslijed užitka i boli,
dobitka i gubitka,
pobjede i poraza,
bori se nevezan za rezultat.
Tako nećeš počiniti grijeh.
Bhagavad Gita 2:38
Jedini grijeh je neznanje, a jedino odriješenje je jasno viđenje. Istinska bitka za buđenje vodi se između srca, koje ti govori da je svijet stvaran i bitan, i uma, koji ti govori da svijet nije ništa stvarniji od odraza TV sapunice u mjehuriću sapuna.
Pomislili bismo da su kataklizmički događaji – poput pandemija, javnih nereda, nuklearnih bombi, asteroida, zombija, twerkanja – više od obične drame. No nisu i ne mogu biti jer svijet nije ništa više od običnog kazališta, a mi nismo ništa više od običnih likova; oživljava ih jedino tvoje unošenje emocije.
Voljno vrati u igru svoje ne-vjerovanje, svoju sposobnost kritičkog mišljenja, pa ćeš i najstrašnije događaje u svijetu vidjeti onako kako sada vidiš epizodu Spužve Boba Skockanog. To nije stvar teorije, koncepta ili uvjerenja, već jasnog viđenja iz povišene pozicije. Vlastita perspektiva je jedina stvar koju možeš promijeniti, a promjena počinje otvaranjem očiju.
Možda nije loše vrijeme da se skineš sa lepršave duhovnosti. Ako tražiš utočište u idejama o višem ja i duhovnoj evoluciji možda vjeruješ da živiš u ludim vremenima jer je tvoja duša to odabrala; možda vjeruješ da postoje lekcije koje trebaš naučiti ili neke prilike za duhovni rast; nekakve karmičke vrpce koje trebaš spaliti. Takva uvjerenja ti možda pomažu da izdržiš noć, no ne i da se probudiš.
Istina nije istinita samo onda kad nam paše, već je istinita i u rovu i na odjelu za opekline, na samrtnoj postelji i na groblju. Iz današnjih vijesti: „Djeca mučena, silovana i zakopana živa.“ Možda te sudbina poštedila mračne strane ovog lunaparka, no i povijest i vijesti nam pokazuju da se stvari mogu u sekundi preokrenuti iz Život je lijep u Apokalipsu danas. Svaki dan se može desiti bilo što. Tako stoje stvari, sviđalo ti se ili ne.
Milijarde tragalaca – mnogo iskrenijih, hrabrijih i inteligentnijih od mene – nisu pronašli što su tražili, ne zato što je istina tako dobro skrivena, već zato što su tražili na krivom mjestu. Ono što tražiš nije duhovno, već razvojno, i nije pitanje rasta, već prijelaza.
Da citiram samog sebe:
Prosvjetljenje zapravo nije ni daleko ni nedostižno.
Bliže ti je od vlastite kože i neposrednije od idućeg daha.
Ako se pitamo kako je moguće da tako malo njih pronađe ono što se ne može izgubiti, sjetimo se djeteta koje je na svjetlu tražilo novčić koji mu je bio ispao u mraku, jer je „tu bolje svjetlo.“
Ti si zapravo točka beskonačne svijesti bez obilježja koja je magijom emocionalne alkemije postala vezana za svijet pojavnosti, no unatoč onom što ti obećavaju na duhovnoj tržnici, ne možeš imati i ovce i novce. Ne možeš biti budan ako su ti oči još uvijek zatvorene. Ne možeš postati odrastao ako je strah tvoj temelj, ako si na pola rođen i vezan za krdo. Ili spavaš ili si budan u stanju sna, ne može oboje.
Ako konceptualno shvaćaš nedualnost, pojavnu stvarnost možeš opovrgnuti sam za sebe, no nisi još u potpunosti probavio taj nuklearni uvid niti preispitao kamo on vodi. Ideja o ne-dva razara univerzum, a ako još uvijek živiš u mjehuriću TV sapunice znači da još nisi oslobodio puni potencijal tog oružja.
Moj univerzalni savjet za sve okolnosti glasi: sredi se, dođi k sebi, probudi se. Otvori oči i zaista vidi tko si, što si i gdje se nalaziš. Mislim da svi to zapravo žele – dovršiti svoj razvoj i razotkriti svoj potencijal – i tu si, čitaš ovo, što ukazuje da i ti to želiš. Možda ti je ovo prilika da nešto pokreneš. Možda alarmantni događaji mogu potaknuti buđenje kao što treperavo svjetlo potakne lucidnost noćnog sna. Možda kako svijet postaje sve luđi i luđi bude lakše odvezati se od njega. Možda kako noćna mora postaje sve gora i gora, i poriv za bijegom ojača.
Sad smo očito u ludom periodu i moglo bi proći neko vrijeme dok se stvari ne vrate u normalu. Hoćemo li ti i ja doživjeti da se stvari vrate u ravnotežu je posve nebitno, kao i sve ostalo u stanju sna. Osim toga, tko uopće ide u kino da bi gledao sretne ljude? Tko ide u lunapark da bi sjedio na klupi? Platiš kartu i vozikaš se, no kakve god uspone i padove, strahove i uzbuđenja doživio na putu, silaziš odakle si i krenuo. Tko god misli da je armagedon imalo značajniji od pucanja prištića trebao bi se prisjetiti memento mori: Sjeti se da si smrtan.
No s druge strane: Sjeti se da je svaki dan najbolji dan.
Uživaj dok traje.
Prevela Sanja Marić
