Prvi korak, Jed McKenna

Ulomak iz knjige “Duhovno Prosvjetljenje: Najluđa stvar!” autora Jeda McKenne:

Svjestan sam da se Julie zapravo ne obraća meni. Razjašnjava stvari samoj sebi. Spaja kockice. Gleda ono što joj je oduvijek bilo pred očima.

Dat ću joj da razmisli o nečem konkretnom. „Tao kaže da mudraci vide ljude kao slamnate pse, da postoji samo vanjština, nema ništa iznutra. Prazni kostimi koji poput zombija nastanjuju pozornicu. Samo izgledaju stvarno, no nisu stvarni. Da, nekom tko je prosvijetljen neprosvijetljeni izgledaju poput zombija. Poput izmišljenih likova koje oživljava nekakva mistična sila. Nema nikog kod kuće. Kad bi se netko rodio prosvijetljen pa preskočio proces od neprosvijetljenosti do prosvijetljenosti, kad bi preskočio iskustvo da je i sam napravljen od slame, ovo bi mu mjesto vjerojatno izgledalo vrlo jezivo. Užurbano, napučeno, no začuđujuće pusto.“

Julie je mirna i tiha. Gleda u daljinu širom otvorenih očiju, ne trepće, bulji u prazno. Kad progovori, u glasu joj se osjeća udaljenost, kao da samo razmišlja naglas.

„Znaš, puno sam istraživala nakon našeg susreta. Po knjižnicama, knjižarama, kioscima, internetu. Čak sam se vratila u onaj dućan i kupila časopis o prosvjetljenju koji si prelistavao.“

„Žao mi je to čuti“, kažem.

„Zašto?“ gotovo se zadere. Sad je vrlo prisutna, ruke su joj čvrsto prekrižene, pokušava se kontrolirati koliko može i obraća se izravno meni. „Jer ništa od toga nije ono o čemu ti pričaš, je l’ tako? Oni to zovu prosvjetljenje, no to je nešto drugo, zar ne?“

Skače s kauča i korača sobom. Probavlja što je čula, razmotava klupko, raspada se. Zabavno za gledati. Kontrolirano pucanje, a možda i ne tako kontrolirano, vidjet ćemo. To je ono što sam vidio u njoj, tu kaotičnu energiju koju je pokušavala potisnuti.

„Jebote, kad su mi rekli da idem u Iowu napraviti članak o duhovnom majstoru, mislila sam da mi žele reći da sam dobila otkaz. Iowa, jebote.“ Prestane koračati i pogleda da vidi shvaćam li koliko je to nevjerojatno. Nastavlja koračati.

„Puno sam razmišljala o tome. Nisam baš puno spavala u posljednje vrijeme“, smije se neveselo. „Sve me ovo jako zbunjuje. Mislim, smatram za sebe da sam na duhovnom putu. Da sam duhovna osoba. Radim sve duhovne stvari. Jogu, meditaciju, vegetarijanka sam, suosjećajna. Ne ubijam pauke, nego ih hvatam i nosim van. Čitam sve knjige, idem na sva predavanja. Na zidovima imam slike mandala i svetaca i šaljem novce curici u Paragvaju, ili možda Urugvaju, mada nisam posve sigurna ni da ta curica uopće postoji ako baš želiš znati, a ako jako dobro razmislim o svemu, mislim da sve to radim jer želim biti dobra osoba, jer želim biti duhovna, puna ljubavi, suosjećajna i otvorena, ali i zato što sam na putu i uvijek sam mislila da taj put vodi prosvjetljenju i slobodi od ropstva i to sve… i… i…“

„Diši.“
Julie diše.
„I to je sve sranje, zar ne?“ Prestaje koračati i razmišlja nekoliko trenutaka prije nego što nastavi. „I tako ovaj tjedan krenem čitati sve sadašnje bestselere o prosvjetljenju da bih se pripremila za naš sljedeći intervju, i dok čitam sve te navodno prosvjetljene ljude kao da mi se upalila lampica, samo mi je kliknulo.“

Čekam da čujem o kakvom se otkrivenju radi, mada otprilike znam. Nipošto ga ne mislim umanjiti ili podcijeniti. Ja baš volim otkrivenja, ona su mi reason d’etre, takoreći.

„Ono što si i sam rekao“, nastavlja. „Pa naravno da bi me mogao ubiti. Mogao bi pušiti crack, ubiti Bambija, jesti ljudske očne jabučice i nacrtati brkove svim svecima kad bi htio, zar ne? Jer ne bi bilo bitno, ti si prosvijetljen. Tamo si. To si. Ne moraš se ponašati prosvijetljeno. Znam da si prosvijetljen, nisam idiot. Znam što vidim. Ali kako to da tek sad to vidim? Pa već sam petnaest godina u cijelom tom duhovnom sranju. Bila na satsanzima i darshanima s velikim facama, intervjuirala većinu njih, jebote. Što su onda oni? Što sam onda ja? Baš bolesno. Onako je kako si rekao. Trošim život na održavanje iznad površine jer svi kažu da tako treba i nisam to nikad ni propitivala, no sad propitujem i mislim da, ako ovako nastavim, neće mi biti ništa bolje na samrtnoj postelji nego da sam svakog tog pauka prebila na mrtvo ime.“

Ništa ne odgovaram. Sad je važno pustiti je da sama prođe cijeli tijek. Očito prelazi na novu razinu svjesnosti i najviše ću pomoći ako se ne miješam. To je to; Prvi Korak. On nema veze s onim što jest, već s onim što nije. Veliko razbijanje iluzije. Ima još puno do prosvjetljenja, no proces počinje sada, tj. upravo je započeo. Za nekoliko godina pitat ću je: „I, kak’ ti je s prosvjetljenjem“, a ona će reći: „Baš fino, hvala na pitanju. Stvarno uživam. A ti?“ No dotad ima još dosta vremena.

„Prosvjetljenje čak nije dobar naziv. Gledam tebe i kao da si… stvaran… ostvaren. I ne znam… nisi… ne znam. Budan si, a nikad prije nisam vidjela budnu osobu! A što su onda ti drugi likovi? Uopće ne nalikuju na to. Kao da su plišani medvjedići blaženstva, ovisnici o ljubavi koji se fiksaju božanskom ili kundalini energijom ili guru pričom. Furaju se na svijest, no nije stvar u svijesti, zar ne? Mislim, iskusila sam jedinstvenu svijest i bilo je potpuno ludo i sve to, i valjda sam nekako uvijek mislila da je to cilj duhovnog puta, no… kao kad kažu da je religija opijum za narod… tako je i cijela ova duhovna priča opijum, samo u jačoj dozi ili nešto… kao neka ogromna zavjera stvorena da drži ljude tu gdje jesu tako da ih uvjeri da nekud idu dok ustvari stoje u mjestu, ili plutaju, kako ti kažeš, održavaju se iznad površine, pretvaraju. I nitko ne zna da je to zavjera, zar ne? Mislim, ja sam new age novinarka. Igrala sam tu igru cijeli svoj odrasli život i nikad nisam posumnjala… Nisam nikad namjerno nekog zavaravala… mislila sam da trčim odvojeno od krda… Koja sam budala! Pa ja sam cijelo vrijeme bila u krdu.“

Zabavlja me što čitav dualistički svemir — Mayinu Palaču Iluzije — naziva ogromnom zavjerom. „Mogu samo nešto reći?“ pitam.

„Naravno“, odgovori.

„Molim da uđe u zapisnik kako ne jedem ljudske očne jabučice i ne ubijam Diznijeve likove. Ja sam fin dečko. Ne bih volio da to objaviš.“

Smije se pomalo histerično. „Zapravo, mislim da sad više ni ne mogu napisati taj članak. To je trebao biti jednostavan članak o, ono, duhovno uzvišenom liku i njegovu malom ashramu u središnjoj Americi. A na što sad nalikuje? Na senzacionalističku reportažu koja će raskrinkati new age? Srušiti svjetske religije? Probuditi opijeno čovječanstvo? Nema šanse. Ništa od toga. Sad više ni ne želim pisati, barem ne onako kao dosad. Ne znam što želim biti. Cijela duhovna shema je, ono, samo vrtnja u krug bez ikakvog smisla. Bože! Ne mogu prestati razmišljati o tome! Pokušavam si ovo sve posložiti u glavi otkad smo se vidjeli u subotu. Tek sad počinjem zaista shvaćati i ne mogu vjerovati da itko uopće može razmišljati o ičem drugom! Mislim si ‘to je to, to je jedino što je bitno. Kako išta drugo uopće može biti bitno?’ Gledam druge kako normalo žive svoj život i dođe mi da vrištim! Da ih protresem i probudim! Kako itko može ići u kino ili na posao ili jesti sendvič dok mu je ova ogromna jebena stvar ravno ispred nosa? Mislim, gubim li ja to razum? Znam da ne, ali, je l’ ovo normalno? Možeš mi reći, stvarno. Jesam li, ono, potpuno poludjela?“

Prestaje koračati i zuri u mene.
„Ja sam na redu?“ pitam.
„Jesi“, smije se nervozno.
„Kao prvo, ti si jedina koja je mislila da će biti nekakva članka. Ne znam zašto Sonaya radi išta što radi, no znam da me ne bi slala novinarkama da pišu o meni. Kao drugo, ne, nije normalno, to je nešto posve drugo. Ti se rađaš. To što sad radiš početak je mnogo šireg procesa. Mogu ti dati savjeta koliko god hoćeš, no ključ smanjivanja boli na najmanju moguću mjeru glasi — ne opiri se. Kao kad bi se prestala održavati iznad površine i otplutala od grupe, pustila da potoneš. Prirodno je da se opireš, no pokušaj pustiti stvari da idu svojim tijekom i imaj povjerenja u nešto više: u Boga, Krishnu, Elvisa, što god. Prošao sam kroz isti taj proces i gledao druge dok ga prolaze. Nije neuobičajeno i vjerojatno nećeš poludjeti. To je dobra vijest.“

„Jao, ne sviđa mi se kako to zvuči. To je bila dobra vijest? Što je onda loša vijest, jebote?“

„Nije loša vijest, stvarno, ali je u svakom slučaju transformirajuća. Događa ti se proces nalik na smrt i ponovno rođenje, a ovo je tek početak. Ne možeš se vratiti natrag. Ne možeš ga zaustaviti. Ono što si bila prije nego je ovo započelo, ta koja si bila, sad je iza tebe. Nije to tako rijetko, život je pun sličnih prijelaza. Preseljenje i novi posao bili bi manji prijelazi. Postajanje vampirom bio bi relativno velik.“

Vidi se da je ovo sve jako uznemiruje. „Koliko je loše?“ upita.

„Nije da je loše… pa dobro, jest. Ovo mijenja sve. Sad još ne možeš znati na što mislim pod sve, no počinješ shvaćati. Tvoj život upravo je ušao u razdoblje revolucije i za očekivati je da se stvari neće smiriti još neko vrijeme.“

Njezina žestina ispunjava sobu. Viđao sam kad bi ljude u ovoj fazi morali hospitalizirati. Korača amo-tamo napetih mišića i žarkog pogleda. Nikad nije bila ovako budna… sve dosad. „Pretvaram li se ja u, ono, vampira?“

„Lao Tzu rekao je da ono što je za gusjenicu kraj svijeta, za ostatak je svijeta leptir.“

Pogleda me s nadom u očima. „Reci to ponovno.“

„Ono što je za gusjenicu kraj svijeta, za ostatak je svijeta leptir.“

Kima glavom i razmišlja, razmišlja najbolje što može. Sad je u blagom šoku zbog emotivnog previranja svega što se kuhalo u njoj posljednjih dana, a pojačalo se lošom prehranom i manjkom sna. Pored svega toga, osjećaj normalnosti sad joj je posve poremećen, a tu su i uzbuđenje oko otkrivanja sebe i strah od nepoznatog. Sve se pomiješalo. Znam jednu osobu koju su otprilike u ovoj fazi morali uhititi, zavezati za nosila i prevesti hitnom na psihološko promatranje. Riskantna faza.

Zen ekipa jedna je od onih koji pričaju o tome, no spominjanje jakog pucanja psihe i nije baš dobar marketinški potez za jedno duhovno učenje. Ljudi žele slatkiše, savršeno znanje, slobodu od patnje i slično — no nitko ne želi platiti cijenu za to. Ovo gdje je Julie sada jest cijena, ili barem njezin početak. Ovo je zapravo jedno gadno sranje, a ekipa iz ljubavi i blaženstva nije se za to prijavila. Oni žele prosvjetljenje koje ne zahtijeva od njih da se odreknu pripadnosti onima koji se održavaju iznad površine. Ne žele se prestati održavati, ne žele skliznuti, sami, u crnilo. Žele ono drugo prosvjetljenje, ono u kojem mogu ostati s grupom i zadržati svoje pažljivo stvorene ličnosti i samo biti sretni. Jako, jako sretni, po mogućnosti.

Volim ja sreću kao i svi, no nije sreća to što te potakne na potragu za istinom, već bijesno, grozničavo, rušilačko ludilo da prestaneš biti laž, bez obzira na cijenu, pa što bude, bude. Ne radi se tu o višoj svijesti ili samootkrivenju ili nebu na Zemlji. Već o krvlju natopljenim mačevima, Buddhinoj trulećoj glavi i samožrtvovanju, a svatko tko kaže drugačije, prodaje maglu.

Nisam nikad sumnjao da je, na svjesnoj razini, Julie zaista htjela razgovarati sa mnom zbog članka, no nisam nimalo sumnjao ni da Sonayina namjera nije imala nikakve veze s intervjuom. No kad je Sonaya u pitanju ne ispituješ, nego čekaš da se stvari same razotkriju.

Julie sjeda pored mene, tupo gleda kroz prozor i lagano dršće. Ulazi Sonaya, uzima je za ruku i nježno izvodi van. Odvest će je u jednu od soba, napraviti joj čaj i pustiti da se odmori. Daleko od toga da je ovo gotovo za Julie, tek je počelo. Taj početak kulminacija je cijeloga njezina života. Upravo je za sva vremena napustila čvrsto uporište.

Skidam mikrofon i vadim diktafon. Dvadeset minuta poslije vraća se Sonaya i sjeda pored mene na kauč, tamo gdje je Julie bila sjedila.

„Zaspat će ona“, reče.

Smješta se u udobniji položaj, stavlja noge pored mojih na stolić i sjedimo u tišini; mirni, sretni, zadovoljno gledajući promjenjivo nebo i lijeno se pitajući što je sljedeće, no bez imalo zabrinutosti jer znamo, svatko na svoj način, da što god dođe, bit će dobro. Mada, to i nije nuklearna fizika — sve je dobro.

 

Vidite li, o moja braćo i sestre?
To nije kaos ni smrt — to je oblik, jedinstvo, nacrt — to je vječiti život — to je Sreća.

Walt Whitman

Podijeli:

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Cijela istina, Jed McKenna

„Pa, svakako sam mudriji od ovog čovjeka. Prilično je izgledno da se nijedan od nas ne može pohvaliti nikakvim znanjem; no on misli da zna

Kontaktirajte nas