Kao i u slučaju Unutarnjeg zaustavljanja, Unutarnju tišinu ne treba prakticirati općenito, već u odnosu na nešto konkretno što ste vidjeli u sebi. U unutarnjoj tišini kao da ne dirate to negativno „ja“ ili stanje, a pogotovo ga ne dirate svojim unutarnjim jezikom. U suprotnom, riječi će poteći i iz vas će izbiti bujica negativnosti. U unutarnjem govoru nastaje mnogo negativnih fraza, opravdanja i prepirki koje poslije pronađu put do našeg fizičkog jezika i zatim nas obuzme snažna bujica izražavanja negativnosti. I zato, ne dirajte to „ja“, ne slušajte ga, ne raspravljajte s njim i ne bavite se njime ni na koji način. Ono će biti u vašem umu i morate ga biti svjesni, no održavajte unutarnju tišinu u odnosu na njega, što je teže od održavanja vanjske tišine. Možda će vas ista „ja“ napadati iznova i iznova, no uvijek imate ovo oružje protiv njih. Također, sjetite se da imate pravo ne biti negativni i ako ste negativni pogreška leži na vašoj strani.
Nemoguće je zaustaviti sve misli i jedino naša umišljenost vjeruje da ih sve može voljno zaustaviti. No možete zaustaviti određenu misao, kao prvo, ne govoreći joj „ja“, ne prihvaćajući je, ne dajući joj pozornost, snagu ili unutarnji glas. Ovako izgleda praksa unutarnje tišine. Poanta je ostati pasivan prema negativnom „ja“, ne opravdavati ga. Pasivnost samo zvuči lako, no u stvarnosti nam je potrebna krajnja unutarnja snaga, jasno određen cilj i aktivna svjesnost da bismo ostali pasivni kad je u nama nešto vrlo snažno što želi vrištati. Zato ovo i zovemo Rad.
* * *
Moramo promatrati svoj unutarnji govor i odakle dolazi. Pogrešan unutarnji govor predstavlja plodno tlo ne samo za mnoga buduća neugodna stanja, već i za pogrešan vanjski govor. Čuli ste za Radnu praksu unutarnje tišine. Kao prvo, moramo je raditi u odnosu na nešto konkretno i određeno; kao drugo, ne smijemo uplitati se u to. Drugim riječima, ne možete prakticirati unutarnju tišinu u nekom nejasnom i općenitom smislu, osim možda neko vrijeme kao eksperiment. No možete je nepopustljivo prakticirati u odnosu na nešto konkretno i određeno, nešto što jasno znate i vidite.
Netko je jednom upitao: ‘Je li unutarnja tišina isto što i ne dopustiti nečemu da nam uđe u um?’ Odgovor je ne, nije isto. Stvar u odnosu na koju prakticirate unutarnju tišinu već se nalazi u vašem umu i morate je biti svjesni, no ne smijete je dirati svojim unutarnjim govorom, unutarnjim jezikom. Vaš vanjski, tjelesni jezik voli dodirivati bolna mjesta, primjerice bolan zub. Jednako vrijedi i za unutarnji jezik, no tad ona bolna stvar u vašem umu poteče u unutarnji govor i razveže unutarnji jezik na sve strane. Sigurno ste primijetili da se u negativnim stanjima uvijek odvija unutarnji govor i kuje mnoge neugodne fraze koje se odjednom izraze kroz vanjski govor, ponekad i mnogo poslije. U Radu je rečeno da najprije obratimo pozornost na pogrešan vanjski govor, a poslije i na pogrešan unutarnji govor. Zapravo, pogrešan vanjski govor uglavnom je posljedica pogrešnog unutarnjeg govora.
Pogrešan unutarnji govor, pogotovo onaj otrovan, zloban i sl., uneredi nas iznutra poput izmeta. Sve su ovo oblici laganja zbog čega i jesu tako snažni i nepopustljivi. Laži su uvijek jače od istine jer laži mogu povrijediti. Ako promatrate pogrešan unutarnji govor, primijetit ćete jedino poluistine, pogrešno povezane istine, nešto je dodano, a nešto drugo izostavljeno. Drugim riječima, naprosto lažete sebi. Možda ćete zaustaviti unutarnji govor ako se zapitate: ‘Je li ovo zaista tako?’, no pronaći ćete neki drugi skup laži. U konačnici, mora vam postati odbojan. Ako uživate u njemu nikad nećete oslabiti njegovu moć. Nije dovoljno imati odbojnost prema uživanju u njemu: mora vam biti odbojan.
— Maurice Nicoll
* * *
Uzmimo za primjer neku vama odbojnu osobu koja vas je možda povrijedila ili zaista maltretirala. Imate mnoga „ja“ koja smatraju kako je ova osoba jako loša i kako se grozno ponijela, i morate se potruditi ostati tihi prema unutarnjem govoru koji se odvija u vama. Možda primijetite kako vrtite u glavi ono što vam je napravila, a što vas je strašno povrijedilo. Prema ovom unutarnjem monologu morate održavati unutarnju tišinu čak i ako su činjenice uglavnom točne. Ako uspijete, poslije ćete primijetiti kako vodite imaginaran razgovor s prijateljem objašnjavajući mu kako je ta osoba loša. I ponovno, morate održavati unutarnju tišinu. Zatim, uhvatit ćete se kako u glavi objašnjavate cijelu priču svom psihijatru, njezinoj obitelji, svojoj obitelji, svom liječniku, susjedu, njezinom šefu, svom ili njezinom župniku.
Stvar je u tome što će ovaj unutarnji govor — pun optužbi, žaljenja, ljutnje, samosažaljenja, ocrnjivanja, samoopravdavanja, klevete, osvete i svih ostalih vrsta negativnosti — tražiti sve moguće prilike za izražavanje sve dok ne uspijete nepopustljivo održati unutarnju tišinu svaki put kad započne, ali i stvoriti odbojnost prema njegovom ogavnom unutarnjem okusu kao i prema uživanju u tom okusu negativnosti.
Prežvakavanje negativnih događaja ne donosi nikakvo stvarno olakšanje. Izbacivanje energije koje tad osjetite možda doživljavate kao oslobađanje od nečeg što vas je držalo pa se osjećate smirenije. U tom slučaju, pogrešno se odnosite prema svojoj patnji; čini vam se da ste se olakšali, no zapravo samo osjećate posljedice eksplozije adrenalina i negativne energije. Potrošili ste svoju snagu i oslabili, što tumačite kao olakšanje. Niste se oslobodili jer negativne emocije i dalje postoje u vama i ponovno će izbiti čim se pojavi prilika. Da biste osjetili istinsko olakšanje i slobodu trebate promijeniti svoj pogrešan odnos prema negativnim emocijama pomoću unutarnjeg odvajanja.
Ponekad se negativnost, pogotovo ljutnja, čini moćnijom od pasivnosti jer predstavlja neku vrstu uzvraćanja udarca. Promatrajte ovo. To nije istina. Opraštanje je mnogo moćnije i oslobađa vas borbe i boli, a oslobađa i drugu osobu. No da biste zaista oprostili, morate moći biti pasivni prema svojim reakcijama. Tad možete iskazati drugima milost oslobađajući ih vlastitih zahtjeva i prihvaćajući njihova neugodna izražavanja kao što Bog prihvaća i oprašta vaša.
Da ponovimo, unutarnju tišinu prakticiramo u odnosu na nešto konkretno što smo vidjeli u sebi i ne diramo to svojim unutarnjim govorom. Unutarnji govor ne mora uvijek biti u vezi s drugom osobom, već se može ticati naših strahova, nesigurnosti i mnogih drugih negativnih misli i osjećaja, a kad ih prepoznate, možete ih se početi oslobađati ostajući iznutra tihi u odnosu na njih.
* * *
Rebecca Nottingham, Unutarnji Rad: Primjena učenja Četvrtog puta
