Riječ „derište“ priziva sliku sebičnog djeteta čija je jedina svrha zadovoljiti svaki hir i u svakoj prigodi privući na sebe pozornost. Derišta su pretjerano usredotočena na sebe i prema definiciji neuviđavna su prema drugima. Osim toga, imaju pretjerani osjećaj ovlaštenosti. Vjeruju da su posebna i da zaslužuju sve što žele, kad god to žele. Istovremeno ne osjećaju neku posebnu obvezu biti uviđavni prema potrebama drugih ljudi.
Iako je sebičnost vrlo uobičajena pojava kod vrlo mlade djece, kod odrasle osobe nije prihvatljiva. Kada odrasla osoba neprestano zahtijeva poseban tretman i neosjetljiva je prema potrebama drugih, psiholozi i psihijatri takvu osobu opisuju kao narcisoidnu. Izraz „narcizam“ i „narcisoidno“ potječu iz grčke mitologije. Prema pripovijetki Narcis je bio pristao mladić, opsesivno obuzet vlastitom ljepotom. Nakon što je odbio ljubav nimfe Eho (koja je bila toliko povrijeđena da je izblijedjela i ostala prisutna samo svojim glasom), bogovi su kaznili Narcisa tako što su ga naveli da se zaljubi u svoj odraz u vodi. Narcisu se toliko svidio vlastiti odraz da se utopio pokušavajući dotaknuti sliku koja se zrcalila u jezeru.
Danas narcizam govori o samodopadnosti i osjećaju posebnosti, jedinstvenosti i ovlaštenosti.
Iako se narcisoidne osobe doimaju kao da zrače nadmoćnošću i bahatošću, nisu nužno samouvjerene. Neki psiholozi tvrde da se ispod te pretjerano samouvjerene vanjštine krije mnoštvo nesigurnosti. Narcis ne može tolerirati ni najblažu kritiku jer ona prijeti njegovu krhkom samopoštovanju. Kada takva osoba primi kritiku, postane duboko povrijeđena i reagira pretjerano, ponekad i bijesno. Zato se čini da je narcisoidna osoba sazdana od paradoksa: u jednom je trenutku samouvjerena i zahtijeva, a u sljedećem povrijeđena žrtva. To paradoksalno ponašanje izvire iz pretjerane obuzetosti vlastitim željama i osjećajima.
Izvorišta narcizma
Svi do neke mjere imamo sklonosti prema narcizmu. Dok smo bili mala djeca, svi smo bili zaokupljeni samo sobom. Zanimalo nas je samo jesmo li gladni, mokri, je li nam hladno i jesmo li usamljeni. S obzirom na to da nismo imali mogućnosti sami se pobrinuti za zadovoljenje tih svojih potreba, ovisili smo o roditelju ili skrbniku da to učini umjesto nas. Štoviše, kako u toj fazi svog života nismo još znali govoriti, jedini način da ukažemo na svoje potrebe bio je plač ili „podizanje prašine“. Takvo je ponašanje obično ubrzo privlačilo pozornost.
Kada smo malo narasli, morali smo naučiti čekati pozornost i zadovoljenje svojih fizičkih potreba. Nije uvijek bilo moguće da se naši roditelji odmah pobrinu za nas. Na primjer, ako smo bili na javnome mjestu i zaključili da smo gladni, trebalo je vremena da nas roditelji odvedu na mjesto na kojemu su nas mogli nahraniti. Ako smo se probudili iz drijemeža, naš plač nisu odmah čuli. Zato je većina među nama naučila čekati, vjerujući da će pomoć ipak naposljetku doći.
Svejedno, neki ostaci te očajničke potrebe za neposrednim zadovoljenjem potreba i dalje prebivaju u zakucima našeg uma. Kada smo frustrirani i pod stresom, ta potreba zna izroniti na površinu. Prisjetite se trenutaka u kojima ste pomislili u sebi: „Ja ne mogu ovo podnijeti!“ ili: „Neka već jednom prestane!“ U takvim trenucima osjećali ste se zapravo isto onako kako ste se osjećali kada ste bili mališan čije su pelene mokre i kada vam je zbog toga bilo nelagodno.
Vjerojatno se ne sjećate koliko vam se činilo važnim i kritičnim što vam je pelena mokra, no ako ste promatrali bebu u sličnoj situaciji, možete steći predodžbu. Kada je bebi neugodno, može je preplaviti frustracija. To je sve o čemu može razmišljati. Ako joj pokušate odvratiti pozornost, možda će prestati dizati graju, no samo na trenutak. Smirit će se tek kada se riješi toga neugodnog osjećaja.
Iako odrasle osobe obično ne frustriraju iste vrste situacija u kojima se nađu mala djeca, naše reakcije na frustracije prilično su nalik na one iz našega ranog djetinjstva. To jest, možda podižemo prašinu i vičemo te postanemo previše zaokupljeni onime što nas frustrira, uvjereni da situacija predstavlja veliku krizu i da mora biti riješena ODMAH!
Unutarnje je derište sastavnica našeg uma obuzeta samom sobom, a korijene ima u djetinjastoj potrebi za neposrednim zadovoljenjem naših potreba i želja.
Otada smo usvojili ostale vještine za zadovoljavanje potreba i nošenje s frustracijama te smo skloni oslanjati se na te ostale vještine, uglavnom zato što su učinkovitije od ritanja i vrištanja. No primitivnije rekacije nikada nisu izbrisane niti su zaboravljene. I dalje su u nama, spremne ponovno izroniti na površinu u određenim psihičkim i okolišnim uvjetima, u obliku načina razmišljanja i ponašanja unutarnjeg derišta.
Određeni uvjeti potiču takvo razmaženo razmišljanje i osjećaje te ponašanja. Za sada je važno prepoznati da su narcisoidne karakteristike normalne. One se pojavljuju u svima nama. No razlikuju se od jedne osobe do druge po načinu na koji se prepoznavaju i izražavaju. Ljudi koji nauče tolerirati frustraciju imaju manje problema sa svojim unutarnjim derištem od onih koji od svega prave dramu i sebi neprestano ponavljaju: „Ja to jednostavno ne mogu podnijeti!“
Osim pretjerane zaokupljenosti samim sobom, narcizam uključuje i osjećaj povlaštenosti i samodopadnosti. Taj stav također potječe iz našega ranog djetinjstva. Potrebe malog djeteta nisu složene. Zadovolje se ljubavlju i pozornošću, osjetilnom i psihičkom stimulacijom te hranom i skloništem. Većina je roditelja u stanju bez ikakvih problema pružiti svojoj bebi sve to što joj je potrebno i obično to i čini, na bebin zahtjev. Zato mala djeca počnu očekivati da će primiti sve što žele i kada to žele.
Neki ljudi nikada ne nadrastu to očekivanje neposrednog umirenja. Vjerojatno poznajete takvu osobu, ili ste i sami jedna od njih. Takvi ljudi postanu kivni ako ih zamolite neka pričekaju svoj red. Narcisoidno ponašanje pri kojem osoba sebe postavlja na prvo mjesto tipičan je izraz unutarnjeg derišta.
– Iz knjige Ukrotite svoje unutarnje derište: Vodič protiv samosabotaže (Dr. Pauline Wallin)
