Barbados & Abdullah (Neville Goddard)

Bila je 1933. godina. Sjećate se da je tada našom zemljom vladala Velika depresija. Milijuni su bili nezaposleni. U to sam vrijeme bio plesač, a ako niste mogli jesti, niste mogli ni platiti kartu za predstave na Broadwayu te ih više nije ni bilo. Dakle, nisam imao posao, nisam imao novca i živio sam u podrumu…

Tada sam rekao Abdullahu: „Ab, znaš da dugo nisam bio na Barbadosu, gotovo 12 godina. Došao sam ovdje 1922. i nikad nisam osjetio želju vratiti se natrag. Ali sada imam ogromnu želju, opsesivnu želju da otputujem na Barbados. Ništa me ne sprečava, osim nedostatka novca.“

Odgovorio mi je: „Ti jesi na Barbadosu.“

Uzvratio sam: „Ja sam na Barbadosu?“

Rekao je: „Da. Sada si na Barbadosu. Prema tome… vidiš Barbados, a Ameriku promatraš sa Barbadosa… osjeti tropsko tlo Barbadosa, promatraj male kuće Barbadosa… i to je sve što trebaš raditi. Ovu noć jednostavno prespavaj na Barbadosu.“

Pa, mislio sam da je lud. Stvarno. Mislim, u tom trenutku činilo mi se to tako… glupo.

Pa ipak, te noći sam spavao na Barbadosu. Pretpostavio sam da se nalazim na Barbadosu u kući moje majke i da vidim Ameriku u odnosu na Barbados, otprilike dvije tisuće milja sjeverno od mene.

Sljedećeg dana ništa mu nisam rekao. Tjedan dana kasnije, nakon što se ništa nije dogodilo, odlučio sam mu prići.

Rekao sam: „Znaš, Ab, ništa se nije dogodilo.“

Nije želio raspravljati sa mnom. Okrenuo mi je leđa, otišao u svoju malu knjižnicu i zalupio vratima.

Pokušavao sam tri puta započeti razgovor s njim, no on nikada nije raspravljao. Kako bi i mogao raspravljati sa mnom o tome kako ću ići na Barbados, kad već jesam na Barbadosu? Glupo je raspravljati o tome, kad već jesam na Barbadosu! Ako sam vjeran svojoj pretpostavci, ne mogu raspravljati o tome „kako“. Već sam tamo!

 

Bilo je jutro 04. prosinca. Nisam imao posao, nisam imao kamo otići, a posljednji brod kojim sam mogao stići na Barbados do Božića isplovljavao je 06. prosinca. I tako sam toga jutra pod vratima pronašao pismo od svoga brata Victora: „Kao obitelj nikada nismo bili zajedno za Božić. Znam da nemaš posao i zato ti šaljem ček od pedeset dolara… možda će ti trebati košulja, cipele, čarape i slično… i obavijestio sam Furness Withy Line da ćeš doći po kartu. Dakle, karta te čeka tamo.“

Bio sam toliko uzbuđen. Žurio sam dolje do Furness Line i dao im svoje pismo. Rekli su: „Da, imamo poruku od vaše obitelji s Barbadosa. Dat ćemo vam kartu, ali nemamo više karata za prvu klasu. Možete putovati trećom klasom i koristiti se sadržajima prve. Ali morate spavati u trećoj klasi sve do otoka Sv. Tome. Kad stignete tamo, netko će se iskrcati i onda možete uzeti krevet prve klase.“

Odgovorio sam: „Prihvaćam.“

Brzo sam otrčao do Abdullaha i rekao: „Ab, dobio sam kartu za Barbados, no putovat ću trećom klasom.“ Bio sam sav uzbuđen i sretan.

Odgovorio mi je: „Tko ti je rekao da ćeš ići na Barbados? I tko ti je rekao da si putovao tamo trećom klasom? Ti si već na Barbadosu, a doputovao si prvom klasom.“

Nije želio reći ništa više od toga.

Čak ni sada nije sretan što ću ići na Barbados. (smijeh publike)

I tako sam se ujutro 06. prosinca spustio do luke s mojom kartom treće klase. Otišao sam do pulta i položio kartu, a oni su rekli: „Imamo dobre vijesti za vas, gospodine Goddard. Netko je otkazao i putovat ćete prvom klasom.“

Išao sam prvom klasom cijelim putem do Barbadosa i natrag, i proveo tamo tri rajska mjeseca.

Dakle, sve što sam učinio… pokušao sam najbolje što sam mogao s njegovim (Abdullahovim) gotovo drskim… bio je grub. Ali naučio me svojom grubošću da ne mogu raspravljati o tome kako, ako radim ono što sam trebao raditi. Odmah bi mi odgovorio: „Ti već jesi na Barbadosu.“ Iako sam se nalazio u New Yorku, on me je u imaginaciji smjestio na Barbados. I tako sam u svojoj imaginaciji spavao na Barbadosu najbolje što sam mogao. Ali, znate… prolazili su dani, tjedni i mjeseci… a ja sam pokušavao započeti razgovor s njim samo da bih dobio malo nade. Ne, nema nade! (smijeh publike) Nije mi htio dati nikakvu podršku jer sam trebao raditi ono što mi je rekao. Pa, svi mi želimo još malo razgovora, još jedan mali poticaj. I tako me naučio lekciju da ne postoji takva stvar kao što je biti „napola trudan“ (smijeh publike)

„Ako si radio što je trebalo, onda si trudan. Pusti dijete neka raste. Miješanje u to može samo dovesti do pobačaja. Pretpostavi da si na Barbadosu. To znači da si začeo. Ideja je da ćeš roditi putovanje koje će te dovesti ravno na Barbados. Dakle, ta pretpostavka je začeće. Nemoj pokušavati raspravljati. Začeo si. I sve što dalje trebaš učiniti je roditi to dijete i više o tome ne razgovarati sa mnom.“

Nakon što mi je rekao da već jesam na Barbadosu, nikad više nije raspravljao o tome sa mnom.

Toliko sam toga naučio od starog prijatelja. Donio sam mu dvije prekrasne stare boce konjaka. Najbolje što imamo na otoku… dvije lijepe boce, i malo ruma. Dakle, dao sam mu konjak i očev rum.

Tjedan dana kasnije upitao me: „Reci mi… koliko dugo ti obično potraju ove stvari?“ (smijeh publike)

Naučio sam svoju lekciju. Mislio sam da će on popiti taj alkohol za godinu dana. Ali, ne!

Naravno, otpalo je toliko zabluda koje sam imao u vezi njega… jer svaki put kada sam odlazio s njim na večeru… Ja sam tada bio strogi vegetarijanac. Nakon što sam se vratio, pokušavao sam to postupno prevladati. I naravno… Abdullah bi sjeo i otpio dva ili tri velika gutljaja Rye viskija – mislim, velike gutljaje viskija – a zatim bi tamanio svoj obrok s puno Porter piva… i onda bi, na kraju, poput Churchilla, pojeo ogromnu zdjelu sladoleda.

Rekao sam mu: „Ab, kako možeš?“

„Ah,“ odgovorio je, „ti ovo ne bi mogao… otrovalo bi te zato što si cjepidlaka.“ (smjeh publike) „Ali, znaš da je Bog stvorio sve? Sve je Bog. Pretpostavljaš da bi stvorio jedno, a ne i drugo? Ne, Bog je stvorio sve.“ I tako me vratio natrag na Bibliju. „Vrati se Bibliji i pročitaj Djela apostolska.“

I dođe glas k njemu: „Ustani, Petre, pokolji i jedi!“ A Petar reče: „Nipošto, Gospodine! Nikad još ne okusih ništa okaljano i nečisto.“ I glas opet k njemu po drugi put: „Što je Bog očistio, ti ne zovi nečistim!“

I tako mi je rekao: „Imaš unutarnja previranja, Neville. S bilo kojim od tvojih previranja, ovo bi te otrovalo.“

A on bi sjedio i jeo taj ogromni obrok, ispijajući pivo… No bio je to čovjek istinskog duha. Da sam ga osudio prema izgledu, rekao bih: „Ovo ne može biti sveti čovjek.“ I zato sam danas vrlo zahvalan… jer naučio me pravom Kršćanstvu. Rođen je u Sjevernoj Africi, od židovskih roditelja, odrastao je u strogo ortodoksnom židovskom domu, a poznavao je kršćanstvo više nego bilo tko koga sam ikad upoznao… jer savršeno je govorio hebrejski. Razgovarali bismo danima tijekom više od pet godina… naučio me sve što sam mogao upiti o Kabali, o toj velikoj tajni stvaranja prikazanoj tim malim hebrejskim slovima.

 

Prije Zakona o građanskim pravima, nijedan crnac u New Yorku nije mogao kupiti kartu za sjedalo u parteru. Mislite li da mi je Abdullah ikad dozvolio da idem kupiti karte? Ne. Abdullah bi otišao ravno do blagajne – a bio je crnac, kažem vam – i rekao bi: „Želim dva sjedala u sredini. Ne previše daleko. Ne iza šestog reda. Točno u sredini.“

„Da, gospodine.“

Abdullah me odveo na prvu operu koju sam gledao. Bio je to Parsifal. Trajala je pet sati, a nikada prije nisam gledao nijednu. Činilo se da nikada neće završiti. A on ju je upijao, svaku notu, razumio je svaki mali detalj. Bio je toliko zaljubljen u nju…

 

(transkripcija zvučnog zapisa jednog od Nevilleovih predavanja)